Kako bi izgledao avion koji udaljenost od New Yorka do Londona može prevaliti za 11 minuta?
Napredna hipersonična letjelica koja bi, koristeći raketne motore, uzletjela iz New Yorka na visinu od 12 km, gdje bi uključila napredne nadzvučne motore u cilju dostizanja brzine od 20 000 km/h (što odgovara brzini 24 macha), koji bi ju 11 minuta kasnije doveli u London, novi je projekt kanadskog izumitelja i inženjera Charlesa Bombardiera.
Navedena letjelica, radnog naziva Antipode, nova je ideja iz Bombardierove radionice, tek nekoliko mjeseci nakon što je dotični predstavio tzv. Skreemr, četverokrilni hipersonični avion (scramjet) kapaciteta 75 putnika, koji bi dostizao maksimalnu brzinu 10 macha, što je petput brže od maksimalne brzine Concordea.
Kao gorivo za navedene koristio bi se tekući kisik koji bi letjelica izdvajala direktno iz atmosfere, što bi uvelike smanilo masu navedene, a time i povećalo brzinu. Međutim, kako bi avion mogao komprimirati prikupljeni kisik, dotični se mora kretati minimalno brzinom 4 macha, što je brzina koju dosad nije postigao nijedan putnički avion.
Iako valja naglasiti da čak ni NASA nije uspjela izgraditi pouzdan scramjet sustav, Bombardier smatra da je na tragu rješenja osnovnog problema pri izgradnji scramjeta, koji se ogleda u pretjeranom zagrijavanju krila i nosa letjelice kod leta pri brzinama višetruko većim od brzine zvuka.
Napredna hipersonična letjelica koja bi, koristeći raketne motore, uzletjela iz New Yorka na visinu od 12 km, gdje bi uključila napredne nadzvučne motore u cilju dostizanja brzine od 20 000 km/h (što odgovara brzini 24 macha), koji bi ju 11 minuta kasnije doveli u London, novi je projekt kanadskog izumitelja i inženjera Charlesa Bombardiera.
Navedena letjelica, radnog naziva Antipode, nova je ideja iz Bombardierove radionice, tek nekoliko mjeseci nakon što je dotični predstavio tzv. Skreemr, četverokrilni hipersonični avion (scramjet) kapaciteta 75 putnika, koji bi dostizao maksimalnu brzinu 10 macha, što je petput brže od maksimalne brzine Concordea.
Kao gorivo za navedene koristio bi se tekući kisik koji bi letjelica izdvajala direktno iz atmosfere, što bi uvelike smanilo masu navedene, a time i povećalo brzinu. Međutim, kako bi avion mogao komprimirati prikupljeni kisik, dotični se mora kretati minimalno brzinom 4 macha, što je brzina koju dosad nije postigao nijedan putnički avion.
Iako valja naglasiti da čak ni NASA nije uspjela izgraditi pouzdan scramjet sustav, Bombardier smatra da je na tragu rješenja osnovnog problema pri izgradnji scramjeta, koji se ogleda u pretjeranom zagrijavanju krila i nosa letjelice kod leta pri brzinama višetruko većim od brzine zvuka.
„Razgovarao sam s Josephom Hazeltineom (inženjerom i bivšim ravnateljem agencije RIAC – Centra za analizu pouzdanosti informacija pri američkom Ministarstvu obrane), koji mi je predložio da upotrijebimo aerodinamičku pojavu pod nazivom long penetration mode (LPM)”, izjavio je Bombardier.
Pa pokušajmo objasniti o čemu je riječ… Za početak recimo kako bi Antipode uzletio pomoću dvije rakete montirane na krila dotičnoga, za razliku od Skreemra koji bi se otisnuo uvis putem tzv. magnetskog topa (eng. magnetic railgun). Dostigavši visinu od 12 km, i pritom ubrzavši na 5 macha, letjelica bi otkačila raketne nosače, uz istovremeno pokretanje brodskog scramjet motora, koji bi letjelicu ubrzao na 24 macha.
Međutim, tada bi se letjelica počela opasno pregrijavati, što Bombardier želi spriječiti putem ispuštanja dijela nabijenog zraka, koji bi se kretao nadzvučnom brzinom kroz mlaznicu na nosu aviona. Taj zrak imao bi za posljedicu stvaranje zračne struje iz suprotnog smjera, koja bi posljedično hladila letjelicu. Nažalost, LPM najbolje funkcionira kod raketa, tj. kod letjelica koje imaju što manju ukupnu površinu.
Iako se iz svega navedenog može zaključiti da bi LPM bio teško ostvariv uz ovakav dizajn Antipodea, tko zna, možda se iz ove ideje izrodi neki bolji dizajn.
