OBMANJIVANJE

Dragi prijatelji, kad sam se rodio i na prvi udah zraka odmah sam zaplakao u vrisku. Oni što su bili oko mene su se smijali i veseli. Kažu oni koji znaju da sam u vrisku plakao, jer valja izdržati sve prevare i obmane do smrti.

Plakao sam jer sam udahnuo zrak kojeg su zagadili, ovi što su se smijali oko mene bespomoćnog i krhkog. Plakao sam, jer su me, ne znam kome i koliko zadužili i ja bez svog pristanka moram vraćati te dugove.
Odmah prvih dana života su me obmanjivali, stavljajući mi gumu u usta, koju sam cuclao bez ikakve koristi. Jedino su oni oko mene bili mirni, obzirom da sam šutio i u zabludi mislio da sam sretan.
Došao je vakat i upisali su me u školu. S punom torbom knjiga, krenuo sam osvajati nauku. Polovina tih knjižurina je bila nepotrebna. Jedino, što mi je to lomilo kičmu svaki dan. U školi sam morao da učim sve i svašta. Šta je ko, gdje ko govorio, pisao, smislio i polovina i više od toga, bile su čiste gluposti. Nikada mi i ni u čemu u životu nisu koristile.
Zatim su mi stavili crvenu maramu i plavu kapu na glavu i postao sam pionir, te su nas učili bratstvu i jedinstvu, jednakosti, čestitosti i za čudo, tada sam vjerovao u te priče.
Onda je umro Tito, svi smo u šoku sedam dana plakali, čuvali straže, pisali parole i pjesme. Nakon toga se raspala Jugoslavija, o kojoj su nas danima učili da je vječna.
Potom su oni što su nam objašnjavali bratstvo i jedinstvo, uzeli puške u ruke i počeli da nas ubijaju gdje stignu, pale kuće, protjeruju. Nisam mogao doći sebi. Sav život mi se srušio. Radi golog opstanka uzeli smo i mi puške u ruke i počeli se braniti, jer je to bio jedini izbor. U toj ne ravnopravnoj borbi svaki dan smo bili bolji i došao je mir, potpisan, kažu dogovoren, a ja im ne vjerujem.
Došlo doba zlatnih kašika koje su očito negdje nestale na putu prema nama i nema ih. Možda ima kod nekoga negdje. Zatim nastaje predstava u kojoj toliki broj ministara, predsjednika, načelnika, savjetnika, poslanika iz svojih udobnih kabineta, skupih auta nama kokuzima objašnjavaju kako se bore za naša prava, prava nacija, vjera, životinja, marsovaca i koga sve ne, a nama svaki dan gore.
Ko god ima gdje da bježi iz ovog obmanjujućeg cirkusa već je zbrisao. Traži se cura na zapadu ko suho zlato za papire. Ovi borci za prava razna sebi namirili kuće po Bosni, Beogradu, po moru i za čudo ovaj narod vjeruje u tu predstavu, koja je očita zabluda i prevara, još gore doveli su ljude do te mjere da se mrze do kosti, a oni glavni glumci se iza scene smiju nama papcima svih nacija.
Kažu mudri ljudi da u smutnji je istina jasna ko dan i ja se pitam, zašto je ljudi ne prepoznaju? Kažu baš zato što je očigledna i jasna, eto zato je ne vide.
Obmanjuju nas da vjerujemo kako ovi što bombarduju Siriju, Irak, … da je to uvođenje pravde i demokracije, obmanjuju nas da ona banda što odsijeca glave javno ljudima su tzv islamska država, a neće da kažu da je u islamu najveća pobjeda mir, a ne rat, da riječi islam i terorizam ne mogu nikako jedna pored druge biti, jer znače potpuno suprotno. Isto kad bi ste rekli mirisni smrad, jezički to su čiste besmislice. Ovaj teror nad nedužnim, ne naoružanim ljudima bilo gdje, jeste terorizam sotoninih sljedbenika, ma kako se zvali i nazivali. Nemojte to gurati u islam, to je obmana.
A šta je onda istina, koju ljudi ne vide, zbog njene jasnosti. Ima ona pjesma sve je laž osim smrti, a kaziva se od onih što znaju da je smrt najbolja poruka i savjet. Čovjek se rađa bez svog pristanka na mjestu i u vremenu i narodu kojeg on nije odsvirao niti bilo kako utjecao na to. Čovjek umire bez svog pristanka onda kad je čas za to, isto kao i čas rođenja.
Između ova dva događa kojeg svi imaju je smješteno ono što se zove život. Taj život vrijedi onoliko koliko je čovjek bio ljudsko biće, onako kako Uzvišeni Stvoritelj traži od čovjeka u deset zapovjedi i svim ostalim Božijim knjigama, tako će ga vrednovati u vječnosti koja nema kraja.
Zaista je zabluda i obmana ne pripremati se za tu vječnost koja je očigledna svakome. E kad dođe smrt i povale čovjeka na tabut ili u sanduk, on šuti, a oko njega pomaganja, plač, kuknjava. Kažu mudri ne plaču oni za njim već za onim što su dobivali od njega, jer toga više nema, da je to tačno potvrđuje istina kad ga ukopaju počinje svađa čije je šta od onoga što je umrli ostavio iza sebe. Ponio ništa nije, osim djela koja je radio i ta djela mu određuju vječnost, a ono što je ostavio iza sebe oko čega je dan noć trčao, to u svađi dijele oni što ostadoše iz njega. Zaista tužno, obmanjujuće.

Dragi prijatelji, nemojte više sami sebe obmanjivati, niti da vas drugi obmanjuju i varaju. Spremajte se za vječnost, koja je svaki dan bliža, pa zaista hoćemo li se opametiti?

Šemso Hafi